Sve ono u što sam se u Istri na prvi pogled zaljubila, ispunilo je moja očekivanja i Istra me i dalje privlači svojom magijom, opravdavajući svoj epitet Terra Magica.

Ovu temu trebala bih nazvati Istra naša svagdašnja.

Samo što ja nisam rođena Istrijanka i po istarskom ne znam kušeljati ( pričati). Ja sam se u Istru preselila iz Zagreba prije 6 godina. A kako, a zašto?

Ja sam vam Istru, zapravo,  sasvim slučajno otkrila. Cijeli život idem tamo gdje su roditelji odlučili sviti i sagraditi obiteljsko ladanjsko zdanje na moru- Pelješac. I voljela sam ga i mrzila, voljela u djetinjstvu, pa mrzila u pubertetu, pa opet zavoljela u 20-tima kao utočište u koje sam se vraćala nakon silnih egzotičnih putovanja gdje bi se skrasila u sobici na katu dok je mama kuhala blitvu s češnjakom a tata pekao srdelu na gradele. Tu sam naučila jedriti na dasci, a windsurfing me je vodio po svim egzotičnim destinacijama (Karibi, Kanari) jer kad otkriješ slobodu lomljenja valova i ukroćivanja vjetra onda samo želiš naći mjesto koje ti tu slobodu pruža. No, Pelješac koji je sam po sebi jedan divlji poluotok što zbog neukrotive prirode (kamen, maslina i drač) što zbog malo divljijeg stanovništva (nije lako živjeti na krajnjem jugu niti jedne zemlje) nije mi kao knjiškom moljcu pružao adekvatan prostor za asimilaciju. A trudila se jesam, imam pun foto album dječjih slika iz ulice i plaže. Imam i pokoje očuvano prijateljstvo točnije 2 čovjeka- jedan prijatelj s plaže Nikša (lopatica, kantica skok na glavu) i jedan Nino iz ulice čija me mama gađala s kamenom u glavu. Ali prijateljstvo je opstalo unatoč mojem ljevičarskom slobodarskom odgoju i njegovoj slici Ante Pavelića na zidu. Slušao je Metallicu a ja Punk i to je u to vrijeme bilo dostatno da se zamrzimo za cijeli život ali eto i to smo prevladali i održali prijateljstvo. Dakle, nešto se ljudi moglo naći. Ali taj mi kraj nije nikada pružao utočište. Nisam ga mogla mrziti jer je zarobio sve moje uspomene u životu tamo, mamu i tatu po 2-3 mjeseca samo za mene, vožnja na našoj maloj barci zvana „Senka“ otoci, paštete, moj prvi skok na glavu, moje prvo plivanje bez rukavica i koluta, moje prvo zaljubljivanje u Ognjena ( danas dragog prijatelja) i moja najdulja i najusamljenija ljetovanja u kojima bi pročitala pun gepek knjiga pod svijećom, pisala ljubavne pjesme nepoznatim ljubavnicima, izgubila dobar vid, popila tatin Dingač i u 8 navečer legla spavati što u životu nikada i nigdje nisam. Najviše je taj Pelješac mirisao na moju mamu koja je stalno nešto kuhala, pjevala i glasno se smijala. Nisam je nikad stigla pitati da li joj je to bilo sretno mjesto, ali moja mama se jako često smijala, zapravo od nje pamtim najviše osmijeh i riječi kojom mi se javljala „dušo“. 

Istra, da, nisam je zaboravila. U Istri sam prije nego sam u nju doselila bila svega 2-3 puta. Dva puta na koncertu u Areni, između ostalog bila sam na koncertu Jamiroquai čija je predgrupa bila Dogma tj. moj suprug Sandro pjevač i frontman Dogme i jednom u Rovinju na weekend odmoru. I svidjelo mi se. I Pula. I Rovinj. Svidjelo mi se pulsko pankersko ozračje i svidio mi se rovinjski retro šarm. Mogla sam se zamisliti u oba grada i na oba kraja Istre i s obadva stila života. Ali nisam imala razloga da ga tada zamišljam. Imala sam 20 i nešto, ali sam u svoj dnevnik upisala: „kad  odrastem i kad se smirim živjet ću u Istri.“ Napisala sam desetine dnevnika pa mi je teško naći baš taj određeni da vam to i predočim ali tih se riječi sjećam jer sam ih često znala izgovoriti. Živjet ću u Istri. Ali u to vrijeme bila sam pomalo intelektualni snob i Zagreb mi se činio malim. Čim sam završila studij filozofije i indologije, počela sam raditi kod tate u firmi koja zapošljava 250 ljudi. Radila sam marketing, putovala, surfala na Karibima, Fuerteventuri, Kanarima, Pelješcu... Onda mi se u 30-toj učinilo da sve trebam ostaviti, napustiti sigurnost doma i izgrađenog svijeta, pa sam otišla na doktorat 3 godine u Frankfurt, Goethe Uni u  Frankfurt. Umjesto svog stana u Zagrebu koji je ostao prazan i s parkiranim autom u garaži, ja sam postala podstanar u hladnom Frankfurtu vozeći se U-Bahn-om i S- Bahnom. Na zadnjoj godini svog studija u Frankfurtu upoznala sam svog Istrijana u Zagrebu. Došla sam u Pulu, vozili smo se na njegovoj retro svijetloplavoj vespi, jeli ribu rukama, ispijali na hektolitre Istarske malvazije i odlučili imat djecu, kamenu kuću, kajak i vinski bar. Sve u jednom dahu. Tako nekako kreće moja avantura s Istrom, tj. moja VITA ISTRIANA. 

Sve ono u što sam se u Istri na prvi pogled zaljubila, ispunilo je moja očekivanja i Istra me i dalje privlači svojom magijom, opravdavajući svoj epitet Terra Magica.

Nove objave

Tipkaj mi!

Moja priča!

Da ovaj blog pišem u svojim dvadesetima pisala bih ga iz Hong Konga jedući okruglice štapićima koje bih poslije iskoristila za dirigiranje na nekom klasičnom koncertu, baš kao Richard Gere u filmu “Gospodin Jones”, a noć bih završila na kineskim karaokama gdje bih bez ikakvog znanja kineskog jezika nakon tri sake-a pjevala neku kinesku epsku baladu na tečnom “izmišljenom” kineskom.

Autorica


Senka Suman Pettener

Copyright 2020 Vita Istriana ©  All Rights Reserved

loved by studio42