„ Nitko ne zna kad se rodi zašto mu je život dan“ Fado

Volim putovati Toskanom u proljeće svih mojih starosti. Kada sam bila mlada tražila sam kuglicu sladoleda; sada, kada sam malo zrelija tražim male perle u čaši toskanskog pjenušca ili vina a kad budem jako zrela tražit ću nanovo svoju mladost i svoje novo proljeće. Do tad….

Oćut života. Zna li itko što to znači? Ako se previše ne zamrse misli moglo bi značiti da to znači tražiti one svijetleće bube u mraku na toplu proljetnu noć, ispijati toplu mirisnu kavu na nekoj livadi na kariranoj crvenoj dekici i s pregršt zanimljivih knjiga, a mogla bi to biti i neka vožnja na vespi u Istri na sunčan ljetni dan. Možda je to i ona grdobina iz pećnice a može biti i čaša svježe malvazije. Može biti nečija molitva za sve vaše bliske pokojne. Može biti sve ono što strši izvan svakodnevice i naviknutosti da se male stvari ne vide. E kad imaš oćut, imaš i život. Bez njega nećeš duboko disati, a nećeš niti znati da dišeš i da si slobodan. Stvari koje ne vidiš su zapravo život koji ne živiš. A smisao? Smisao je onda poput jutarnjeg inja i topi se. Znaš onaj zvuk na koji se navikneš? Npr. tramvaj ili vlak ukoliko ti je stan baš do tramvajske stanice. E na taj se zvuk navikneš i uopće više nisi svjestan da ti tramvaj prolazi kraj prozora. Recimo, ja jako volim čuti nedjeljom crkvena zvona. Ostalim danima ne. Samo nedjeljom.  Ili kiša, da živiš negdje u Irskoj ili Engleskoj i da ti kiša stalno pada možda je više ne bi ni primjećivao. Ali meni je kiša u Frankfurtu preokrenula misli naopako kao da je svaki dan oluja. A preokrenute misli nije dobro dirati. Pa sam se navikla biti naopaka i depresivna. A onda sam nakon dvije godine shvatila da nije dobro naviknuti se na preokrenutog sebe. Pa sam se odselila. To je kao da ljeta provodiš u Sibiru, zimu u Tasmaniji, proljeće u Kairu, a jesen u Hiroshimi. Može se svugdje živjeti i čovjek zaista po svuda živi ali nisi svugdje svoj i ispravan. Negdje si jednostavno postavljen naopako. Kao da te gleda neko nevidljivo urokljivo oko i sve što pokušaš vrati ti se u glavu jer oko te gleda, škilji, vreba. E tu se moraš zauzeti za sebe prije nego se utopiš. Čovjek mora sam sanjati svoj život inače će se morati prilagoditi nečijem tuđem snu. A današnji stereotipni život nije ničiji san nego ostatak snova prijašnjih generacija i njihova loša provedba osrednjih političara. Od toga se teško zaštititi. Ali čovjek mora štititi svoj život i živote drugih. Toliko dostojanstva zaslužujemo svi.

Jeste li ikada čitali Montaigne-a i njegove eseje? Ako niste, reći ću vam Montaigne je zapravo prvi bloger, ili barem njegova preteča. Evo što kaže Montaigne u/o svojim esejima:

„Želim da me se u mojoj knjizi vidi onakvim kakav jesam, na prirodan i svakodnevan način, bez himbe ili uljepšavanja: jer – ovdje slikam sebe sama. Tu će se uživo vidjeti moje mane, a moja prirođena osobnost onoliko koliko je to dopustio moj javni život. Da sam živio među onim narodima za koje kažu da još žive u slatkoj slobodi prvih zakona prirode, uvjeravam te da bih se bio oslikao od glave do pete i posvema nag. Tako sam, čitatelju, ja sam predmet svoje knjige, a to nije razlog da svoje slobodno vrijeme tratiš na tako ništavnu i tako ispraznu stvar. Ostaj, dakle, s Bogom. Ovog prvog dana mjeseca ožujka 1580-te godine.“ De Montaigne „Eseji“

Činilo se to isprazno ili ne, njegovi Eseji i zapisi su pravi testament tog vremena, zapisi koji nam daju više informacija i činjenica koje drugdje ne možemo naći. Od toga gdje se dobro jelo, kako se putovalo i kako se ljubovalo. A da smo u Montaigneovom duhu i danas u 21 stoljeću pokušat ću pisati o sebi kao što je Montaigne pisao o sebi i duhu svog vremena. Tako bih morala o sebi reći da zapravo vodim krčmu (danas Wine bar) koji je Montaigne ( a koji Francuz ne voli) jako volio, i da vodim i svratište u Zagrebu ( imam stan koji iznajmljujem na kraći period turistima), a taj njegov 16 stoljetni rječnik o meni bi rekao i da sam čestita žena koja ljubi svoga muža i uživa u harmoničnom skladu s njim i dvoje potomaka, nježna žena snažne životne volje i energije koja ne piše blog sebi radi sebe nego da druge potakne na lijepe i ugodne životne trenutke, da sreću nađu i traže u malim stvarima koje mi ovdje u Istri imamo na svakome kantunu (kutu). Miris soli, miris mora, miris borova, miris šume, školjke, vinogradi, koze, sunce, otoci, ljubav, ljubav prijatelja, ljubav partnera, ljubav majke i oca, ljubav djeteta, ljubav srodnih duša. U učmaloj i sterilnoj svakodnevici u kojima nas bombardiraju slikama nepostojećeg raja obećavam neću stavljati slike s Maldiva jer me Maldivi uopće ne privlače svojom dosadom na plaži, ja ću stavljati slike kakve jesu, ne one iz budućnosti s predivnim bojama i sterilnim pozama, nego slike života živih bića, opisivat ću bajke i knjige koje volim, koje čitam a tiču se ženskog roda, pisat ću o obitelji, knjigama, vinu, sve spojeno u ono što jedna (dolce) Vita Istriana znači.