Ima i ljudi koji fotografijom znaju priču ispričat, putopis oslikat, emociju prenijet i teleportirat nas na drugi kraj Planete.
Ima ljudi koji znaju pisat, ima ljudi koji znaju pričat, ima ljudi što znaju fotografirat. A ima i ljudi koji fotografijom znaju priču ispričat, putopis oslikat, emociju prenijet i teleportirat nas na drugi kraj Planete. Takve neke ljude sreli smo i slušali u Motovunu na Motovun PhotoHill manifestaciji koju je organizirala udruga fotografa Fotovun.
Bio je naizgled sunčan topao dan. Čili, veseli neupućeni, nas skupina amatera i zaljubljenika u fotografiju sjeli smo u kino dvoranu Bauer i odapeli. Obamrli. Utišali se da smo čuli jedni drugima dah dok je pričao i fotografijama nam prenosio svoj život ratni foto reporter Zoran Marinović. Slike iz Konga, Ukrajine, ratovi za koje znamo i ne znamo a dio su univerzalne patnje ljudi i tiču se svih nas na Planeti donijele su suze na oči, bol u duši a i oblake u Motovun. Dramatika naizgled sunčanog dana u Motovunu donijela je kišu, oblake, buru, vjetrove znane i neznane. No patnja djece na fotografijama, patnje žena čiji se glas ne čuje, dječaka kojima je ukradeno djetinjstvo s puškama u ruci upozorila nas je na ispraznost koju živimo i na „prezasićenost“ materijalnim u našim zapadnjačkim životima. Meni kao profesorici filozofije lako je pisati, ali kad bih jedan dan morala provesti kao ratni foto reporter mislim da bih zanijemila za ostatak života. Divim se ljudima koji ovako riskiraju život kako bi nama u kaučima prenijeli život koji postoji tu negdje čak i nama iza ugla. Patnju koju zaboravimo čim nismo aktivni sudionici, već smo i rat koji smo proživjeli 20 godina unatrag uspjeli zaboraviti jedino ostaje emocija da smo to prošli. Ali mnogi još to žive i prolaze. Jasno je to na svim fotografijama Zorana, i iskreno ne znam ni kako je ostao normalan uz toliku količinu ljudske pakosti, zla i izopačenosti koju gleda u prvom redu ovog užasnog teatra apsurda. Poslije njegovog predavanja išli smo pogledati njegovu izložbu „Minuta šutnje“ divan projekt koji je sam osmislio o univerzalnom jeziku šutnje pokazane prstom, koju razumije cijeli svijet. Iako bi i bol trebali svi razumijeti ali je ne razumijemo. Ne osjećaju svi patnju drugih. Ne osjećaju svi patnju na isti način. Neki čak ni ne osjećaju.
Moram se maknuti od patetike vlastitog doživljaja jer pod tako jakim utiskom Zoranove fotografije skočili smo u jedan znanstveni rakurs biologa, fotografa, istraživača, putopisca i znanstvenika Gorana Šafareka. Divno je bilo zakoračiti u njegov svijet u kojem nikad nećemo biti, ići na putovanja s njim na mjesta na koja zasigurno nikada nećemo stići i moram priznati da me netko pita što želim biti kad narastem: rekla bih putopisni fotograf. Ali sve to dok nisam vidjela Goranove fotografije iz Amazonije, otkrivene i neotkrivene zmije, kobre, otrovnice svih boja i promjera glave, otrovom zmije pljunuto natečeno oko i stopala promrzla koja koračaju kroz Amazonu. Ipak bih bila Indiana Jones, ako me ponovno pitate, snimila bih sve serijale i ne bih trebala dublera. Ali sad kad sam odrasla a nisam ni Indiana Jones a i Harrison Ford je ostario mogu reći hvala bogu imam fotelju i mogu čitati Goranovu predivnu novu knjigu (napisao ih je preko 20) „ Iz Dnevnika jednog istraživača“ i nastaviti maštati o uzbudljivom životu koji žive Zoran i Goran.
Nakon njih dvojice trebali smo okrepu, kako za tijelo tako i za dušu, i kako smo mi Istrijani razmaženi finom hranom i kapljicom da se mene pita poslije ovakvih predavanja ja bih direkt u destileriju Auru da isperem sav gorak okus života koji nikad nećemo razumjeti i spoznati ali eto srećom organizatori su to bolje isplanirali pa smo poslije okrepe ručka i kavice nastavili predavanja. Ne manje zanimljiva ali tematski oprečno drugačija bila su druga dva. Jedan je Domagoj Sever, nešto više 21st century guy, onaj koji zna s mrežama što bi rekli Ameri, ali šta mi znamo o tome, gore na brdu gdje još stoluje svijet ideja i Platonova špilja. Bolje da to nisam ni slušala jer me baci u očaj i shvatim koliko nikad neću biti u korak s vremenom koji isporučuje 2500 slika, storija, objava čega već po tjednu. No zato je lijepo čuti iz prve ruke da se od toga može živjeti ili bar putovati. Čovjeku nekako milo dođe. Neka žive mladi i neka žive kako znaju i mogu. Bitno je znati da si živ. Ima ih koji ni to ne znaju. Uglavnom Domagoj Sever konstruktivan, inspirativan i „onaj koji zna s društveniim mrežama“. Poslije njega došlo je jedno malo žensko iznenađenje, meni otkriće jednog lijepog kolorita, reza i perspektive. Rebeka Legović. Uvela nas je u svoj svijet sjena, rezova, kuta, oblaka i lijepih djevojaka u posuđenim kaputima. Zapratite njen Instagram i rad, iznenadit će i vas.
Divno je bilo biti jedan dan u ovakvom društvu. Tek sam na izložbi Zorana Marinovića prepoznala njegove fotografije s National Geographic stranica, jer sam dugogodišnji pretplatnik, pa mi je bilo nekako milo vidjeti čovjeka čije radove pratiš ali nikada ne razmišljaš tko stoji iza njih. Još pogotovo čuti iz prve ruke taj proces nastajanja, sve što im se putem desi, kakav život žive od kojih patnji pate i čega se takvi ljudi boje. A ne boje se za svoj život nego za život naše Planete, jer iz njihove perspektive svijet više nije onakav kakav vidimo nego onakav kakvim ga drugi serviraju. The Muppet Show.
Živi bili i na Motovunu se dogodine vidjeli!!!!
Da ovaj blog pišem u svojim dvadesetima pisala bih ga iz Hong Konga jedući okruglice štapićima koje bih poslije iskoristila za dirigiranje na nekom klasičnom koncertu, baš kao Richard Gere u filmu “Gospodin Jones”, a noć bih završila na kineskim karaokama gdje bih bez ikakvog znanja kineskog jezika nakon tri sake-a pjevala neku kinesku epsku baladu na tečnom “izmišljenom” kineskom.
Autorica
Senka Suman Pettener
