Foto Akademija Makina

Obožavam život vječnog studenta. Iako je to dobilo lošu konotaciju zbog onih koji studiraju vječno jedan predmet, danas bih ipak rekla da je vječni student ono biće zanosa koje vječno traži nove spoznaje i znanja i voljno je biti stalno na tom putu. To je biće koje ne utažava svoju glad sadašnjošću kakva jest, ne sjedi i čeka svoju budućnost, to je biće koje eksperimentira sa svojom sadašnjošću i sukreira svoju budućnost. A jedan takav novi oblik zanosa pružila mi je radionica Foto akademije Makina, točnije školica analogne fotografije. Trajalo je to nekoliko ponedjeljaka s odličnim profesorima, vrsnim i iskusnim fotografima, nekoliko radnih terenskih vikenda s odličnom ekipom studenata te na kraju s kustosicom Paolom Orlić koja nam je  pomogla odabrati fotografije za izložbu.

Što reći o Foto akademiji Makina? Najprije, njena veličina leži u njenom utemeljitelju, našoj pulskoj ikoni Hassanu Abdelghaniju, čovjeku koji nam je duh Kopenhagena donio u Pulu, gdje je također vodio takve škole fotografije na svojoj akademiji i koji nam je donio dašak foto glamura u naš mali grad. Hassan nam je na početku obećao da ćemo se zaljubiti u analognu fotografiju, i kroz sve muke koje smo prošli radeći s analognim foto aparatima, koji je u današnje vrijeme kao neman iz davnina, neki vremenski stroj s kojim nisi siguran na čemu si, niti da li će ti uspjeti i jedna fotografija jer jednostavno nemaš nikakvu garanciju i pregled, a znanje na koje se oslanjaš je još uvijek u povojima; i splet je to mantre i molitve da sve dobro bude, splet je trenutka kojeg trebaš odabrati jer imaš samo 36 (ponekad i znatno manje) okidaja, i žal da nisi malo više istraživao, promatrao, i na kraju da zaključim: da, Hassan je imao pravo, to je ljubav, analogna fotografija je čudo i magija, ali za nju moraš biti iskren, raditi jako puno na sebi, na svojem znanju i vještinama da bi na kraju dobio finalni proizvod s kojim si zadovoljan. A malo nas je koji smo svojom analognom fotografijom bili zadovoljni. Jednu koju bih pohvalila i izdvojila je Ana Bako, koja je po mjerilima nas studenata foto akademije rasturila. Njena cijela serija bila je pogođena i odlično odrađena. Ana je sanjar, a sanjari u foto pričama pobjeđuju. Tema analogne fotografije bila je Ljudi u prostoru. I zaista divna tema, s mnoštvo prostora za interpretaciju i priču. Zato smo svi bili toliko različiti.

Tema digitalne fotografije bila je slobodna. Tu bih rekla da je jedna Maja rasturila s temom jer je Maja Pčelica biće okrenuto prema unutra, nešto kao Mali Princ u ženskom svijetu, i taj svoj unutarnji svijet anksioznosti, propitivanja, razotkrivanja, jednu vrsta polusna i polusnivanja prenijela je iz unutra na van i iznijela u prekrasnim fotografijama sebe nage sa stickerima na kojima su nacrtani njeni osjećaji, tj trenutna stanja. Predivno. Čista magija. To je ono što je Hassan tražio od nas.

Magija je bila i mračna komora, rekla bih čisti dvoboj Saurona i Gandalfa. Dakle, sve se radi u najtmurnijoj crnoj praznini gdje navijaš svoj film na kolut, svojim nesigurnim drhtavim prstićima dok ti srce tuče kao da je na tehno partiju, a onda upališ malo svijetla i kreneš u nove kemikalije kao vrsni kemičar, Hassan to naravno sve smiksa, mi promućkamo i opet gasi svijetlo, pali mrak, tanahni prstići namaču bijeli papir koji najprije poprimi one divne crne rubove pa uz malo čarobnog praha dođe i slika na nju. Dakle od crnog Saurona pobijedi Gandalf i Voilà, magija je tu. Hassan je imao pravo. Živjela magija analogne fotografije, na par trenutaka svi smo čarobnjaci i volimo našeg šišmiša Hassana koji se crnim mrakom šeće kao gospodar svih prostora.

Žao mi je da nisam imala pogodnije vrijeme za ovaj seminar, osim što smo u preseljenju i nisam mogla naći svoj Canon u 358 zatvorenih kutija u kojima nam je sada život, kupila sam neki „first aid“ Nikon koji nisam znala ni koristit, imala sam u kući sve moguće dječje bolesti, od vodenih kozica do svih mogućih i nemogućih boleština, nekoliko samoizolacija, ali znam svim polaznicima škole bilo je teško i nekima se stvarno život okretao naopako i kroz teže događaje. Smrt, prolaznost, bolest, politička previranja i strah od budućnosti. Sve je to tema koja prati čovjekovo malo putovanje brodom po ovom oceanu smisla i besmisla.

Vrijedilo je, ekipa studenata bila je odlična, svi smo kliknuli na prvu, ipak se tu radi o ogoljenju nutrine i nije lako biti prisan sa strancem ali mi smo tu prazninu brzo ispunili i prešli granicu da se dobro osjećamo jedni među drugima. Bili smo si podrška i zato hvala : Đeni, Petra, Elena, Ana B, Ana, Cvjetana Tonči, Tin i Sandro.

Još jednom zahvaljujem svim predavačima, profesorima akademije a oni su: Hassan Abdelghani, Marko Hajdarović, Giordano Cellich, Đani Celija, Igor Zirojević, Paola Orlić, Dejan Štifanić.

Izložba naših radova je u petak 11.03.2022 u 20h u Galeriji Makina.