Može li se čovjek zasititi Brijuna?

Odgovor je skoro pa nikad. Vjerojatno kao što se ne može zasititi ni šetnji pored Seine u Parizu ili vožnje vlakom po Švicarskim Alpama, jer nije upitan samo krajolik koji je možda i poznat, nego je bitan cjelokupan osjećaj, osjećaj da ste na nekom drugačijem mjestu koji u vama budi osjećaj divljenja, užitka i sreće.

Mi, moja obitelj, na Brijune ide svake godine i to dva puta: u proljeće i na jesen. Tada je najmanja gužva a i NP Brijuni uvijek daje popuste na ulaznice u tom periodu. Tako da cijela obitelj ode na Brijune za cijenu samo jedne ulaznice tijekom sezone.

Brijuni su uvijek oduševljenje. Onaj tren kada vas brod iskrca na tlo Velikog otoka, i kada djeca potrče slobodno desno ili lijevo, osjetite energiju Brijuna. Točno ono što je Kupelwieser zamislio kada je došao na otok koji nije bio ni blizu ovako atraktivan i lijep, dapače bio je zapušten, imao šumsku privredu  s drvećem koje se obnavljalo svakih 7 godina, nije bilo pinija, tek pokoja maslina, nije bilo flore i faune ovog otoka kakvog ga mi sada gledamo, nego je bio zapušten krš, ostaci vađenog kamena i šipražje.  Ali Kupelwieseru je bilo dovoljno par sati na otoku da osjeti, zamisli i kupi ovo otočje od 14 otoka i od njega napravi zemaljski vrt koji nam je trajno i nesebično ostavio u nasljedstvo. No, Kupelwieser je bio načitan , školovan čovjek širokog svjetonazora i duha pa je prepoznao da je na ovom otoku bilo nečeg više, jer tu su ostaci rimskih vila, tu su očito i rimska božanstva znala naći svoje obožavatelje koja su ih štujući dizali velebne vile s pogledom na more i uživali u toj simbiozi. Isti oni Rimljani koji su sagradili i naš velebni amfiteatar u Puli. Slike tih vila vidljive su na fotografijama „uvala Verige“ koje i danas, iako samo ostaci, ostavljaju bez daha.

Kada smo najprije stigli na tlo Velikog Brijuna iznajmili smo papamobil, kao i svaki drugi turist na Brijunima. Nema vam bržeg, lakšeg i atraktivnijeg načina za brzi krug oko Brijuna i upoznavanje s otokom. Meni doduše nije najdraži oblik, njega ću navesti kasnije, ali kao što rekoh najatraktivniji je za one koji prvi put posjete otok, ili za djecu. Papamobilom prođete sve i Safari turu i uvalu Verige i druge znamenitosti. Nakon toga se vratite na početnu točku i vrijeme je za kavu. Kava usred čempresa, s pogledom na crkvu Sv. Germana, koja je bila izgorjela sa svim svojim gotičkim freskama koji su je krasili ali ju je Kupelwieser obnovio i na otvaranje obnovljene crkve došao je i sam austrijski prestolonasljednik Franz Ferdinand. Evo što je rekao o njoj i Brijunima:

„ Kao Austrijanac osjećao sam se postiđenim što do tada nisam upoznao austrijski jug i nisam sebi mogao predočiti da bi se slično zapušteno tlo moglo naći u Austriji.“

Nakon kave obišli smo Kochovu stazu. Još jedna zanimljivost s otoka. Kada je Kupelwieser pročitao u novinama da doktor Koch traži adekvatno područje za istraživanje malarije, odmah mu je napisao pismo i pozvao ga da dođe na Brijune. Stigavši na Brijune doktor Koch je odmah uočio konobara, vjerojatno na tom istom mjestu gdje smo mi pili kavu i rekao mu da ima malariju i da će sutra u 10:45 dobiti vrućicu. Priča se da je konobar točno u to vrijeme i dobio vrućicu, a doktor Koch je oduševljen svojim laboratorijem ostao i napravio hvalevrijedna istraživanja i doprinos u suzbijanju malarije. Pa čak i trajno oslobodio otok od malarije. 

Nakon staze otišli smo u Muzej. Od 3 zbirke u ovo vrijeme dostupna je samo ona od Prirodoslovnog muzeja. Tu se vidi utjecaj Tita na otok, i njegova ljubav spram životinja. Broj prepariranih životinja je impresivan, pogotovo jer se radi o tigrovima, gepardima, lavovima i svim životinjama koje su bile dio Safari parka i kada su uginule preparirane su. Djeca su oduševljena ovim muzejom. 

Nakon muzeja otišli smo do aleje Pinija, i do stabla stare masline, kojoj je starost negdje oko 1600 godina i smatra se jednom od najstarijih maslina na Mediteranu. Ona je živi svjedok prošlih vremena i rimske tradicije proizvodnje maslinovog ulja. U uvali Verige nalaze se ostaci rimske uljare, tj. posude za prešanje i posude za čuvanje maslinovog ulja. To je samo dokaz da je ovo tlo još od rimskog doba prepoznato kao kvalitetno i plodno tlo za uzgoj maslina. Ova maslina zasluženo je dobila svoje postolje i svu pažnju jer je sada nazivaju stara ljepotica, pažljivo se radi na njenom očuvanju i čak nakon 1600 godina ona još daje plodove koji se šalju na analizu i tako i dalje prenosi svoje očuvano znanje.

MI smo baš tu pored nje otvorili svoju kariranu dekicu, sjeli na mali piknik, jer je sve na otoku sada zatvoreno i odmorili se. Dok je Sandro spavao, pored njega su protrčala dva krda jelena. Niti jedno nije čuo. To samo govori kako se lijepo i črvsto spava na Brijunima jer je zrak tamo omamljujući. Klinci i ja smo trčkarali po livadi, pokušavali dozvati jelene, igrali se skrivača u šumi i kad smo se dovoljno odmorili ili umorili odlučili smo nastaviti turu po Brijunima.

I tu slijedi moj najdraži dio. Najam bicikla, dječjih kolica za bicikl, i vožnja biciklom po Brijunima. Nema ljepšeg načina za obići otok. Slobodno. Posvuda, i svugdje. Po stazama, po šumama, po livadama. Bicikl je prijevozno sredstvo slobode i sreće. Poezija se može pisati na biciklu. Biciklom smo se vozili po Aleji pinija, pa do Kupelwieserovog mira, do Fazanerije, mediteranskog vrta a i ponovno uvale Verige. Dinosaursku stazu ovaj put nismo stigli ali bili smo već par puta, ali nije to nikakav izgovor, jednostavno nije bilo dovoljno vremena za sve. Brijuni se mogu danima istraživati.

Safari je svakako dio na kojem vrijedi najviše ostati. Gdje drugdje možete milovati, hraniti zebre, konje, koze, nojeve. Na kojoj drugoj livadi vam može dva puta pored glave protrčati krdo jelena i košuta?

Vratili smo se zadnjim brodom u 16h jer tada već i pada mrak u ovo vrijeme. Nakon sunčanog dana i uljane bonace, na Brijune i okolicu pala je neka sumaglica, tako da na brodu nismo mogli vidjeti ni otok ni kamo idemo. Jedino što je paralo uši bio je razgovor putnika, iz kontinentalnog dijela Hrvatske, pa recimo točno Zagreba, koji su unatoč svemu viđenom na otoku, tako mudro zaključili: „da Brijune treba vidjeti jer ipak ih je Tito izgradio i zbog Tita su dolazili veliki ljudi na Brijune.“. Meni pored svega ostane nejasno, kako Rimske ostatke građevina i kako pored toliko austrougarskih naziva staza i lokacija Tito i dalje u narodu ostane kao začetnik i graditelj Brijuna. Na taj su otok dolazili i prije Tita veliki ljudi, recimo prestolonasljednik Austrije Franc Ferdinand, pisci James Joys, Thomas Mann, Siegrfired Loewy, pisac iz Beča koji je za Brijune napisao i danas aktualnu misao:

„Najveće je blago otok sam, prekrasan poticaj za umorne živce velegrađana kroz oživljavajući utjecaj zraka i vode.“