Između Titanika i Atlantide

Smjestila se živuća nestvarnost na javi, koja tone, pred očima svih, ali malo se o tome mari. Nije vijest. Nije senzacija. A sve je. I vijest. I senzacija. I Titanik. I Atlantida. I najljepši otok nostalgije, prošlosti, melankolije , ekstravagancije, uzvišenosti, dekadencije, arhitekture, malobrojnog stanovništva,  zlata koje gubi sjaj, karnevala ludila, maskote, maske, Santi Miracoli, karabinjeri, Corto Maltese, ulice koje vode u krug, duh pisaca, duh aristokrata, duh potopljenih brodova, duh Arsenala, duh Fellinijevih likova, il teatro La Fenice, gondole…..

Povratak u Veneciju

Moj se duh nikada nije od tamo iselio. Zato sam se svaki put vraćala. Uvijek s istim žarom i uzbuđenjem kao da vidiš ljubavnika za kojim si mjesecima žudio. Venecija nije strast. Venecija je prva ljubav. Ali nije svima. Mnogima nije, jer dođu u krivo vrijeme i s krivim ciljem. Ili se dođe ljeti, ili za karnevala kada Venecija nije svoja. Ništa u njoj nije venecijansko. Tada je Venecija za turiste. Svi povećaju cijene, lokalno stanovništvo se iseli, Venecija se prepusti turistima. U Veneciju se dolazi zimi. Od studenog do početka veljače. To je njeno vrijeme. Kada je početak „aqua alta“ perioda. Obožavam te jutarnje alarme upozorenja na aqua altu. Trnci ispune cijelo tijelo. Znam, navući ću visoke gumene čizme i  grad će dok se ja probudim i krenem u nabavku hrane već izgledati kao ratno polje. Posvuda visoki stolovi po kojima se hoda, jer se ulicama može samo plivati, ugostitelji metlama, kantama i smiješnim priborom pokušavaju vodu iskrcati van na ulicu, koja im se ponovno vraća u lokale, gospođe u bundama s gumenim čizmama mumljaju sebi u bradu, noseći malene čivave (chihuahua) u rukama, raznorazni mučenici koji s ulice miču otplutale stvari, svi oni skupa dišu kao jedno pokušavajući još malo ovaj Titanik održati iznad površine. Iako pomoć niotkuda ne stiže. Niti jedan brod nije u blizini da ukrca preostalo stanovništvo, da staru divu Veneciju preveze u sigurnu luku. Taj moment zajedništva je onaj u kojem ja obgrlim rukama cijelu Veneciju i ona mene. Pa onda kod Giannija na jutarnju kavu, pa kod prijatelja Ricchia na prijepodnevni Sprit con Aperol, i onda pomalo omamljena s rukama punih vrećica povrća s  Rialto tržnice došetam do stana, pustim si talijanski radio, nostalgičnu muziku San Remo 50-tih i imam osjećaj da sam pobijedila budućnost. Venecija još potonula nije-a kad će ne zna se. Ali dok je tu, dok sam u njoj, za mene je ona više od života i sreća što s njom dijelim te posljednje dane ujedinjene Venezije prije potopa neizmjerna je. 

Vaporetto u Veneciji rijetko koristim. Samo kada žurim prijateljima na večeru, pa moram brzo do dućana po vino za poklon i onda je uvijek malo vremena da bih se još šetala. A i jednostavnije je i brže. Ali tu se gubi osjećaj Venecije. U Veneciji se moraš barem 1 x dnevno izgubiti. Bez toga kao da nisi u Veneciji. Jednom mi je i moj prijatelj iz Verone ali s trajnom adresom u Veneciji rekao da se i oni Veneti sami gube po Veneciji. Ne svakodnevno, ali mjesečno popriličan broj puta. To me je utješilo. Nikad u Veneciji nisam koristila mape. Uzaludno je. Izgubljena sam onaj tren kada ih otvorim.

Venecija je grad kontradikcija. Estetskog proturječja. Na fasadama gdje se još ispod patine naslućuju zlatne figure ili grbovi mletačkih duždeva suše se užutjele kuhinjske krpe ili jako ružni stari ručnici izblijedjelih boja. Neki samo to vide. Neki ružno pričaju o Veneciji. Kažu prljava je, gužva je, smrde kanali. Ne znaju oni. Ne znaju da je percepcija rezultat ulaganja u sebe. Koliko su toga pročitali, koliko su se u životu lijepih umjetničkih radova nagledali po galerijama, koliko su izučavali arhitekturu, koliko su čitali romana, koliko su kazališnih predstava pogledali. Sve to kulminira u Veneciji. Pa ako nisi, onda vidiš i svaku prevaru u Veneciji na koju si sam nasjeo, pa kupiš „gelato“ kod Kineza jer je jeftiniji, a ne čita ti se Smrt u Veneciji jer je preduga pa uzmeš vodič za turiste s 2 stranice i želiš posjetit sva ta mjesta. I onda te razočara sve što si vidio. Jer duh je crna ovca koja se izgubila. A i umor, da sve vidiš u jednom danu, ne ostavlja ti prostora da dišeš. Jer Venecija se ne samo gleda nego i diše. Ima svoj miris ujutro, popodne i navečer. Jako su različiti kao i vjetrovi iz lagune. Ovisi jeli plima ili oseka. Ovisi i što se tog dana kuha u Veneciji. Nekima je pre intenzivan miris češnjaka, ali meni Venecija ujutro miriše na tek ulovljenu oradu, a popodne na brodet a noću uz zveket čaša na piazzama Venecija ima miris svježeg mineralnog pjenušca. Miris dolce vite italiane. Sve je to pomiješano sa sekundarnim mirisima sapuna marsiglia, prženog luka, salse pomodoro i mirisom lagune. 

Volim Veneciju više ujutro nego popodne. Ujutro su sve boje intenzivnije, a svi zvukovi tiši. Stoga čuješ i gondolijera kada viče „ stagàndo“ (skrećem nadesno) ili „premàndo“ ( na lijevo). Ujutro se roba razvozi barkama, ujutro je kanal prometan, funkcionalan, glavni je i u središtu pozornosti. Sve fanfare grada svijetle, pucketaju u kanalu. Venecija je ubrzana i ponaša se kao đak koji ide u školu. Pjevuši, žubori dok joj je na leđima pretežak ruksak pun knjiga. Može ona to. Zna gdje ide. Dobra je i svi je vole. Ona je ljepotica Mediterana. Ponosna, skromna i nasmijana. Vidjela je ona i gorih previranja i prljavijih ljudi od ovih koji sada njome kroče. A vidjela je i one školovane. Učitelje, reformiste, pisce, vidjeli su je i divili joj se Francesco Petrarca, Goethe, Hemingway, Henry James, Prust i drugi. Posjetiti Veneciju san je miliona ljudi. Provesti dva tri dana san je mnogih. A živjeti? Osjetiti bilo svakodnevice Venecije, e tu dolazim ja. To je bio moj san. Zato kada sam se i zatekla da ga živim i to nekoliko godina, svakog jutra otvorivši prozore dok su crkve zvonile ispod prozora i pozivale na buđenje ja sam se uvijek pitala sanjam li, čime sam zaslužila biti u ovom snu i svaki put pozdravila bih glasno nebo, galeba, zvonik i slučajnog prolaznika. Bilo u zraku, na vodi ili na ulici. A živjela sam u predivnim stanovima. Jedan je bio u četvrti San Marco Sestiere, imao je najljepšu terasu na krovu i pogled na Veneciju i na La Fenice.

Tada sam često odlazila u La Fenice na predstave i koncerte jer sam jednostavno imala La Fenice u dvorištu. Taj dio grada nije mi baš sjeo jer je najturističkiji, ima malo domaćeg stanovništva, uglavnom su tamo ekskluzivni dućani, suvenirnice i restorani za turiste. Meni je draža bila četvrt do San Marca, odvajaju je mostovi preko Canal Grande-a, dva mosta: Rialto i Akademijin most, a to je San Polo. Dođe taj kvart točno kao sredina Venecije. Malen, miran i nekako zaobiđen od turista. Imala sam također divan stan. Obitelj Michela Buonaque odselila je na Lido da uživa jednu zimu u miru, a stan su mi iznajmili baš onakav kakvim ga koriste. Svoje su stvari prebacili u jednu sobu i zaključali, a sve ostalo je ostalo kao da su to jutro još živjeli u njemu. Tu u smočnici njihove kuhinje otkrila sam neke fine stvari koje oni kupuju u Coopu a koje ja nisam ni primjećivala. Kao npr instant palenta s parmigianom reggianom, spremna u 3 minute a najukusnija palenta na svijetu. Brzo sam postala ovisna o njoj. Stan je bio oslikan kao neke moderne freske, i bio je savršeno pozicioniran.

Čim bi izašla iz stana preko puta je bio mali šarmantni wine & jazz bar u kojem je radila jedna naša Hrvatica. Mislim da je bila iz Splita. Studirala je arhitekturu, imala dreadlokse i imam osjećaj da su zbog nje u lokal dolazili svi zgodni mladići Venecije. Njih pet. Ostali su svi imali dreadlockse. Moja mala ulica izašla bi odmah na trg Campo San Polo, po kojem je četvrt dobila ime. Slatki mali trg, intiman, lijepo sakriven od turističke rute, ima mali dućan s hranom, dva tri restorančića, pokoja klupa za sjest i promatrati prolaznike. Dvije ulice dalje je najbolja pizza to go, koju bih inače voljela jesti na ulici, negdje uz venecijanski kanal, dok Venecija teče meni miriše šalša i pomidori. A onda opet na Aperol u sestiere San Marco kod mog prijatelja Ricchija, jer ga on spravlja najbolje. Dokaz je to što je to mali bar s 0 mjesta za sjedenje, s jednim dugačkim šankom i s uvijek ogromnim redom da se unutra uđe i dobije najbolji Spriz Aperol s kojim onda ideš na ulicu i čavrljaš u najužoj ulici u tom dijelu grada. Jer najuža ulica u Veneciji je u Arsenaleu i ima svoje ime. Kad sam već kod Arsenala i za njega ću reći da mi je i tamo bilo drago stanovati. Mnogi kažu da je to „najvenecijanskiji“ dio grada, ali ja se ne bih složila. Možda je, jer nema turista pa se zato osjeća klima lokalnog stanovništva, ali meni je i dalje najdraži dio Cannaregio. Jer tamo sve vrvi životom, jer je tamo bučno zimi, bučno od Venecijanaca koji se oslobode i ćaskaju sa svima. Canareggio je moj „cup of tea.“ Sve je tamo. Coop, Billa, male chicetterie prepune slatkih i slanih zalogajčića, ribarnice koje su zapravo na barci ribara, koji je ljubazan i sve ti očisti i pripremi, mesnice s gordim i ponosnim mesarima, koji ti objasni i spakira sve i još ti dobacuje recepte za svaki komad mesa. Cannaregio je najveća i najpopularnija četvrt Venecije. Ako si zaželite malo mira onda nedjeljom svakako treba poći u mirnu šetnju Židovskom četvrti ili Ghetto Vecchio, ili na ručak u Fondamenta Nove. Najveći stan, najmoderniji i na najboljoj poziciji imala sam u Cannaregiu, ali je ostao u sjećanju kao najtužniji. Iznajmila sam veliki stan na dva mjeseca, da mi mogu doći roditelji, prijatelji u posjetu. Nitko nije došao osim mojih roditelja. A i to je bilo 3 mjeseca prije nego će mama otkriti da ima rak. Dakle njeno zadnje putovanje koje je trebalo biti prekrasno ali nije. Jer je mama slomila ruku isti dan kada je došla. Bilo je sve idilično. Došli su autom iz Zagreba. Tri i pol sata vožnje. Tata je opet oborio rekord. Autoput je bio prazan. Parkirali su na parkiralištu San Marco, ja sam ih dočekala, dovela do stana. Spremila sam ručak, brancin s krumpirima, crni rižot i za poslasticu friška gorgonzola s medom i orasima, baš to je mama obožavala. Ja ne. Ne volim gorgonzolu ali za nju sam ju nabavila. Frišku. Smrdljivu i ukusnu. Pojeli smo sve. Vani je sijalo zubato sunce ožujka. Rekla sam: idemo na kavu i prošetati. Rado su oboje pristali iako su malo bili umorni. Zgrada je imala lift. Jedna od rijetkih u Veneciji. Možda je u tome i bilo prokletstvo. Bolje da nije imala. Mama je izašla iz lifta, ja sam držala vrata lifta, nisam stigla upaliti svjetlo i tras. Pala je. U prazno. Preskočivši dvije stepenice. Nema gore stvari od tražiti doktora u Veneciji. Nema taksija. Samo vodenim putem do Ospedale. I more je bilo nemirno. I doktora nije bilo. Nju je boljelo, vidjela sam po suzama, ali se pravila hrabra zbog mene. Doktori u Veneciji. Voljela bih ne pisati o tome. Reći ću samo dvije stvari. Jedno, da sam ja morala asistirati doktoru pri namještanju mamine ruke. A drugo, da je u Zagrebačkoj Traumatologiji sazvan cijeli tim doktora i mladih i starih da se pokaže mamina ruka kao primjer kako se pogrešno namješta slomljena ruka. Toliko o Veneciji i bolnicama. A tu ću završiti i o Cannaregiu. Voljela ga jesam ali tamo više neću tražiti stan. Držat ću se dragog Dorsodura, San Pola, San Croce a bogami i Arsenalea.

Moj institut za talijanski bio je moj drugi dom. Tamo je radila profesorica Marina, starija gospođa u mirovini koja predaje talijanski, vodi čitanje poezije ili Danteovu Divina Commedia kod sebe doma, organizira u svom domu satove talijanske kuhinje. Tamo sam učila pripremati jednostavne venecijanske recepte. Pravili smo večeru, jeli na njenoj terasi i pričali o lijepim temama. U Veneciji nema teških tema. Teme su vječne: sloboda, ljubav, liberalizam, veličanje Republike i uvijek zahvalna tema o hrani. Institut je smješten u najomiljenijem dijelu za mlade Campo Santa Margherita. Mladi noću tu izlaze, druže se. Meni pomalo klošarski, ali ja sam već prošla tu fazu pa mi je bilo malo dosadno smatrati to zabavom. Ali da ima najbolje chiccheterije oko tog trga to je istina. Najbolje chicchete i vino. I najpovoljnije. Zato jer tamo dolaze studenti i studentice.

Najbolji rituali su zapravo vikendom ujutro. Subotom ujutro pored tržnice Rialto, jedan trg dalje radi se na sred trga fritto misto, uz čašicu pjenušca. Svi su tamo. I gospođe u bundama i djevojke s dreadlocksima. Mali barovi uokolo puštaju glazbu, vrećice s tržnice su na podu, u rukama su čašice pjenušca, tijela se ljuljuškaju, sunce prodire kroz procijepe između zgrada, sreća je na licima baš svih. To je utočište. To je onaj mediteranski stil život uhvaćen u paroli „nema priše“. A kako bi je i moglo biti. Jer na ovom trgu smjestio se cijeli univerzum smisla života. Nema priše za ići dalje. Dalje od Venecije. Kao što reče Brodsky „Venecija je vječnost sama“