Ikigai se sastoji od pojmova iki (živjeti) i gai (razlog).
„Ikigai prebiva u svijetu sitnica. Jutarnji zrak, šalica kave, zraka sunca, masiranje mesa hobotnice i pohvala američkog predsjednika na istoj su ravni. Samo oni koji su sposobni prepoznati bogatstvo tog spektra, sposobni su doista uživati ikigai.“
Evo, tu u ovim rečenicama leži smisao ikigaia, koji je nama zapadnjacima možda teže opisati u „uloviti“ taj osjećaj. Pročitavši ovu knjigu zapitala sam se „Što bi to bio istarski ikigai?“ jer Istra ima predivan spoj prirode i mentalnog sklopa koji nije sklon sukobima. Pa bi možda mogli poraditi na razvijanju jednog takvog osjećaja u Istri ili najprije svatko za sebe u svom domu.
Idemo redom. Ikigai nije jednostavan pojam. Više ga treba osjetiti jer upravo upućuje na mentalno stanje koje se mora postići a za to je potreban sretan i ispunjen život. Dakle, svatko drugačije definira sreću i svatko je sam ponaosob mora tražiti i nalaziti. Tu nam pomaže rad na sebi, rad oko sebe, dakle boljitak za zajednicu i svjesnost zajednice, empatija dakle, osjećaj zajedništva, razvijena svijest o duhovnosti i užitak u svakodnevnim i malim sitnicama. U ikigaiu leži i etos zdravlja i dugovječnosti, jer samo ispunjen i sretan život ima dugu crtu. Ikigai je nešto što daje smisao životu. Nekome je to posao, nekome hobi, nekome je obitelj izvor sreće i ikigai, ali bitno je da je to osjećaj koji daje snagu i inspiraciju svaki dan i svako jutro.
U knjizi je opisano da Japanci primjenjuju ikigai u svakodnevnom životu ali da ni sami nisu svjesni što to točno je. Tu je možda granica između nas i japanske kulture što su njima neki pojmovi ugrađeni u kulturni identitet, i lako se prepoznaju u jeziku te kulture, ali nemaju mogućnost prevođenja u druge jezike. Ima takvih riječi dosta u Japanu, stoga je važnost pravilnog osjećaja ovog pojma od krucijalne važnosti. Jer nije isti ikagi Japanca u Japanu i evo mene novopečene Istrijanke u Istri. Naš je život spoj eteričnosti naše duše, radoznalosti našeg uma, definiranja života, različitog snopa životnih iskustava i stoga ne možemo svi osjećati radost za iste stvari. Možda nekoga u Japanu razveseli kist za slikanje ili jedan čajnik, a mene razveseli neka nova knjiga omiljenog profesora filozofije Despota. Stoga je ikigai način življenja i način razmišljanja a ne strogo japanska filozofija života.
Ikigai se sastoji od pojmova iki (živjeti) i gai (razlog). Autor ove knjige Ken Mogi je neuroznanstvenik i istražio je japansku tradiciju, kulturu i običaje te na primjeru ljudi raznih zanimanja i interesa pokušao objasniti što je zapravo ikigai. Najbolji primjer ikigaia našao je na otočju Okinawa, jer je poznato da tamo žive stogodišnjaci.
Najprije, opisana je važnost ranog ustajanja. Meni kao spavaču dugo nije bio jasan ovaj koncept, ali sa starenjem točnije od kako sam rodila djecu sam počela otkrivati čari ranog ustajanja i vremena koje se može tada iskoristiti. Etos ranog ustajanja je u japanskoj kulturi. Njihov životni tempo usklađen je s cikličnim ritmom Sunca i tako se dobije harmoničnije iskorišteno vrijeme. Japan je nacija koja voli i štuje Sunce a pogotovo jutarnje sunce.
Vježbanje je također dio japanske kulture. U Japanu postoji nešto što se zove Radio taiso ( kratke vježbe uz glazbu) koje se puštaju na radiju i ljudi najradije koriste ovaj oblik tjelovježbe, vježbanje uz radio. Nikad neću zaboraviti kada sam živjela na Taiwanu, tj bila u studenskom gradu Tainanu, a viđala sam to i po Taipeiu, da se ljudi slobodno okupe po parkovima, ili studenti u kampusima i počnu vježbati vježbe najčešće tai chi. Ja sam isto došla u trenirci i ostala zapanjena svojom zapadnom smušenošću. Dok su oni ispružali jednu ruku cijelu minutu ili dvije, moja se ruka ispružila u jednoj ili dvije sekunde. Imala sam osjećaj da to nije moja ruka, da bježi od mene i da je ne mogu kontrolirati. A drugi osjećaj je da oni imaju gumene ruke kao u Sport Biliju i da ih razvlače satima, da su im ruke bez kraja. Evo, to je razlika zapadnog i istočnog čovjeka, smisao za vrijeme i vježbu. Mi smo na zapadu orijentirani na kardio vježbe, ubrzane pokrete i zato nam teže idu slow motion pokreti. No, ono što me je oduševilo je da vježbaju sve generacije i stariji od osamdeset godina i djeca od malih nogu.
Drugi pojam vezan za ikigai koji mi je bilo teže razumjeti je kodawari. Pojam kodawari također nije lako prevesti, ali možda je najbliži riječima „posvećenost“ ili „ustrajnost“. Radi se o japanskoj posvećenosti jednoj stvari koja vodi do perfekcije. To nije toliko teško shvatiti jer svi znamo za kvalitetu japanske robe i tehnologije. Kako knjiga kaže „kodawari je osobni standard kojeg se osoba dosljedno pridržava…Posrijedi je stav koji se često održava čitavog života te čini središnji element ikigaija. Kodawari je osobne prirode, očitovanje ponosa na ono što osoba radi“. (str.48) To je otprilike neki korak koji činimo u životu koji nas čini sretnima i nema velike planove da oduševi sve oko nas. Npr. ako je netko vlasnik restorana ili bara, taj bi trebao raditi u njemu kao da je sve unutra pripremljeno za njega samog. Dakle, iza svake stvari i čina trebao bi stajati ponosan čovjek. Koji se nema čega sramiti. Tako autor smatra da su najbolji barovi na svijetu upravo u Japanu. Posebno se ističu restorani koji rade samo jednu juhu, ali je to najbolja juha u okrugu. ili uzmimo primjer ramena. I tu postoji pravilo da gosti moraju naučiti pravilno kušati i jesti ramen.
„Započeti malim koracima i svaki korak izvesti savršeno, etos je vlasnika ramen restorana u Japanu, koji ljudi suosjećajno dijele s njima.“ (str 50)
Obrtnici u Japanu proizvode ručno razne predmete. I uvijek se pročuje koji je najvještiji u najbolji u onome što radi. Rezultat je to njegovog ikigaia. Također njihov život se smatra oličenjem ikigaia, jer su život posvetili pravilnoj izradi jednog predmeta. Tu leži smisao uživanja u sitnicama. Bezbroj je takvih primjera u Japanu. Jedan primjer gdje se ikigai može očitovati je i ceremonija pripravka i ispijanja čaja.
„ Zaokupljenost sadašnjim trenutkom i uživanje u njemu te posvećivanje pozornosti i najsitnijim pojedinostima presudni su za ovladavanje čajnom ceremonijom.“ (str 94)
Majstor u sklopu čajne ceremonije pomno bira cvijeće i ukrase u sobi, misli se na svaki detalj, uživa se u malim koracima.
Pokušala sam ukratko prikazati natuknice knjige, a knjigu svakako preporučam pročitati da bi se dobio bolji osjećaj za ikigai. Ja ću za kraj staviti citat tj savjet kojeg i sama rado prakticiram:
„ Stoga svirajte čak i ako vas nitko ne sluša. Crtajte i kad nitko ne gleda. Napišite priču koju nitko neće pročitati. Unutarnja radost i zadovoljstvo bit će i više nego dovoljni da nastavite živjeti. Ako uspijete u tome, ovladali ste bivanjem u sadašnjem trenutku.“ (str.102)
Da ovaj blog pišem u svojim dvadesetima pisala bih ga iz Hong Konga jedući okruglice štapićima koje bih poslije iskoristila za dirigiranje na nekom klasičnom koncertu, baš kao Richard Gere u filmu “Gospodin Jones”, a noć bih završila na kineskim karaokama gdje bih bez ikakvog znanja kineskog jezika nakon tri sake-a pjevala neku kinesku epsku baladu na tečnom “izmišljenom” kineskom.
Autorica
Senka Suman Pettener
