Španjolska, zemlja bogate i krvave povijesti, zemlje suhe ali pune esencije, zemlja koja stoji gordo i ponosno između svojih susjeda ponoseći se svojom poviješću, prirodom, muzikom,hranom, vinima i zato joj se dive mnogi turisti, među kojima smo se stopili i mi, moja mala obitelj i ja.

„Ne može se dokazati, ali ja ipak vjerujem: postoje mjesta na svijetu u kojima se pri dolasku ili odlasku na nekakav tajnoviti način osjetimo umnogostručeni emocijama svih onih koji su ih ikada posjećivali ili napuštali.“ Cees Nooteboom, Skitnje do Santiaga

Španjolska, zemlja bogate i krvave povijesti, zemlje suhe ali pune esencije, zemlja koja stoji gordo i ponosno između svojih susjeda ponoseći se svojom poviješću, prirodom, muzikom,hranom, vinima i zato joj se dive mnogi turisti, među kojima smo se stopili i mi, moja mala obitelj i ja.

Španjolska je četvrta po veličini zemlja Europe, graniči s Francuskom, Portugalom,Andorom, Marokom i Gibraltarom. Teško bi bilo reći da se u 10 dana može proputovati Španjolskom i to s dvoje još uvijek manje djece ali dovoljno navikle na obilaske grada pješačenjem i na noćne izlaske u barove. Španjolska ima impresivno bogat i različit zemljopis od otoka balearskih i kanarskih, koje smo već posjetili, do velikih užurbanih gradova poput Madrida i Barcelone. Mi smo svoj put, ovaj put započeli u Barceloni, s letom iz Trsta. 3 dana Barcelone teško stane u jednu rečenicu ali ona bi glasila ovako:

Barcelona, kozmopolitski grad Španjolske, centralni grad Katalonije, koja kako znamo traži osamostaljenje i autonomiju, jer jma svoju povijest i svoj jezik, ima svoju jedinstvenu bohoatmosferu žive povijesti i umjetnosti vidljive na svakom koraku. Djela Antonija Gaudijavidljiva na svakom koraku i nemoguće ih je sve posjetiti ali ono što se svakako mora su Park Güell i Sagrada Familia. Prošetati po Rambli, ulici koju pamtim po kaosu još od kad smo na maturalcu hodali po njoj pokušavajući biti mangupi i pobjeći profesorici, dok nam šaneripokušavaju opljačkati ionako plitke gimnazijske džepove. Ovaj put bili smo u četvrti Poblenau, nešto otmjenijem i sigurnijem dijelu grada a još uvijek blizu centra, s glavnom divnom ulicom koja vrvi životom, malim barovima i restoranima koji u ponoć imaju više posjetitelja nego naši gradovi u vrijeme dočeka nogometaša.

Madrid. Kad smo nakon tri dana Barcelone sjeli na brzi vlak za Madrid nismo imali pojma što nas čeka, uživali smo u trosatnoj vožnji lijepim i udobnim brzim vlakom, gledali kroz prozor predivne pejzaže koji se smjenjuju i pila sam kavu, čitala, pravi život jednog prosječnog Europljanina, pomislih. Madrid nas je dočekao uljepšan suncem, pod čijim zrakama grad poprimi zlatnu patinu. Bez obzira što je to glavni grad, Madrid u sebi ima takvu grandiznost i gospodskost da očara na prvu. Prostrane ulice, ljudi koji su lijepo obučeni, sve je tamo na svome mjestu. Hotel nam je bio u centru grada, pa smo cijeli Madrid odšetali, bez muke. Jedino su dečki na Stadion Bernabeu išli taxijem. Madrid ima sve, širinu, sređenost, gordost i ponos, autentičnost, život grada s puno lijepih raznolikih restorana, tapas barova, koncerti, izlozi, Madrid ima sve. Šetnja ulicama je putovanje kroz španjolsku povijest imena i perioda, Madrid je pomalo teatralan jer nas je na ulasku u grad dočekao policijski kombi koji je zaustavio taxi da prođe netko iz kraljevske palače. Odmah ti je jasno da su tu još uvijek kraljevi jer kraljevski gradovi imaju nostalgičnu energiju, prizivaju neka davna vremena koja su nestala a tragovi tih vremena su posvuda, od različitih zakona, društvenih poredaka, izabranih kraljeva, pisma, dijalekti, crkve, džamije, kolonije, barbari, Mauri, sve je to u tragovima na ulicama vidljivo. No, na nama, običnim pučanima je da to doživljavamo, upijamo i slavimo život i ljepote raznolikosti. Zato i služe putovanja. Moj sin je naravno najviše očaran Madridom jer ipak je tamo Stadion Real Madrida a on kao pravi Realovac, poistovjetio se odmah s glavnim gradom Španjolske. Nas je oduševio hotel Riu Plaza Espana, koji je bio grad za sebe, al to su te godine već kad slaviš kad i samog sebe počastiš kao kralja. Nakon dva dana Madrida sjeli smo opet na brzi vlak i u skoro identičnom vremenskom periodu od tri sata došli do Seville, uz beskrajne pejzaže maslinika i malih tipičnih sela.

Sevilla. Ona je razmažena kraljica Andaluzije, obojana svim bojama života, na točkice, u svili , baš kao njena osobna karta: grad flamenca, muzike i plesa. Sevilla je ljepotica koja te osvoji na prvu, ako si se odmah zaljubio u nju, znaj da u tvom srcu ostavlja samo jedan utisak: ljubav i udivljenje. Ljepota ovog grada svira gitaru na svakom koraku, šapati ljubavi i strasti flamenko plesa, iz zidova njenih građevina izlaze zmajevi, slonovi, lavovi, glave svih nemani i fantazmi iz pustinja, mozaici kojima je ona oblijepljena nestvarne su ljepote i pričaju sve one priče iz Tisuću i jedne noći. Na ovako malom komadu zemlje ispisana je zemljopisna karta povijesti jednog prijateljstva, osvajanja, ratova, kolonijalizma na Andaluzijskim dvorovima, od muslimana, Židova i kršćana. 

Nas je zadesio i jedan petak, 28.02. dan Andaluzije, pa smo kupili zastavu Andaluzije i uklopili se u festival pjesme i slavlja. U subotu je bio veliki nogometni okršaj unutar La Lige, između Real Betis kluba, čiji stadion je bio točno ispred našeg hotela, i Real Madrida. Ono što nismo znali ali smo saznali da većina Sevillana i Andaluzijaca navija upravo za Betis a ne za Sevillu, pa je grad bio sav u zeleno bijelim dresovima. Bila je lijepa ugodna atmosfera, bez divljanja, mnogo mladih, obitelji s djecom u dresovima, tu noć u kojoj je kiša padala upravo samo za vrijeme utakmice, Betis je pobijedio Real Madrid s 2-1, bila je to pobjeda malog čovjeka nad svijetom moći. A mi smo pili Ribera del Duero, slavili, veselili se u društvu prijatelja, u Sevilli, u srcu zeleno bijele Andaluzije, koja nije turističko odredište nego mistična destinacija.

Nove objave

Tipkaj mi!

Moja priča!

Da ovaj blog pišem u svojim dvadesetima pisala bih ga iz Hong Konga jedući okruglice štapićima koje bih poslije iskoristila za dirigiranje na nekom klasičnom koncertu, baš kao Richard Gere u filmu “Gospodin Jones”, a noć bih završila na kineskim karaokama gdje bih bez ikakvog znanja kineskog jezika nakon tri sake-a pjevala neku kinesku epsku baladu na tečnom “izmišljenom” kineskom.

Autorica


Senka Suman Pettener

Copyright 2020 Vita Istriana ©  All Rights Reserved

loved by studio42