Nasljedstvo

Vigdis Hjorth

Naklada LJevak, 2019

Uvijek sam se pitala kakvi su obiteljski odnosi u Skandinaviji. Možda ovo nije roman za tipične skandinavske relacije unutar obitelji, jer se najprije radi o jednoj disfunkcionalnoj obitelji u kojoj se na prvu čini da ih razdvaja jedna oporuka i dvije kuće koje ostaju u nasljedstvu dvjema sestrama od četvero djece, ali u romanu će se suptilno provlačiti jedan drugi problem koji će nakon smrti oca i čitanja oporuke postati centralni problem romana. Radi se o seksualnom zlostavljanju unutar obitelji koji svi drugi članovi svojom šutnjom negiraju. Teška je to i bolna relacija koja ni jednom članu obitelji ne dozvoljava da krene dalje u životu i da zacijele odnose. Da nije tog osnovnog problema romana, ja bih možda i dobila odgovor kakvi su unutar obiteljski odnosi u npr. Norveškoj, gdje je smještena radnja, ali ova tema je zaista bolna i teško se je s njom suživjeti. Osjećaj i tjeskoba je sasvim realno prenesena i čitatelju ne preostaje ništa drugo nego teško disati prateći bilo ovog romana. No, to nije običan roman, autorica i sama iznosi da je velikim dijelom to njena autobiografija. Tim je bol i trauma veća a samim tim i njena stanja neprilagođenosti u društvu, u obitelji, u relaciji suprug-žena-majka jasnija.

Iako su teme dvije, mene je više zaokupila tema nasljedstva jer je sukob živ i realan, književnica je u sukob unijela dinamiku kaosa koji svi skupa osjećaju optužujući druge. Težina koju ova knjiga ostavlja je kao da vam netko stavi vrući krumpir u ruke i ne kaže što dalje morate s njim. Čini mi se da nema tog nasljedstva koje može izliječiti rane nanesene u ranom djetinjstvu.

I za kraj stavit ću jedan citat opisa mraka, kojeg obožavam kod Skandinavaca jer svi znamo da njihov mrak nije kao naš.

„ Odjenuli smo jakne i izišli na hladnoću, već se bilo smračilo ili se spremalo nevrijeme, mračilo se dok smo stajali ispred pizzerije i opraštali se. Bio je to onaj mrak koji pada, onaj mrak koji se seli, širi i uvlači u zgrade i kuće i preuzima ma koliko svjetiljki bilo upaljeno, ma koliko svijeća stajalo na stolovima i u prozorima, ma koliko se baklji postavilo i zapalilo kraj ulaznih vrata trgovina i trgovačkih centara i na prilazima obiteljskih kuća u kojima su se održavale božićne zabave. Mrak koji ne dolazi odozgo, s neba, nego odozdo, iz hladne zemlje gdje mrtvi leže sami u mraku i trunu, mrak koji se nemilice slijeva iz crnih ukočenih grana ledenog uzdrhtalog drveća i ružnog grmlja, mrak pun noževa, mrak koji reže tijelo i dušu, mrak koji ne ostavlja vidljive rane nego ožiljke i čvorove koji sprječavaju protok krvi, limfe i misli, koji sječe, zastaje i nakuplja se u napetim, nerazrješivim čvorovima.“ (str. 144 Nasljedstvo, Ljevak)