Priča o preljubu, ne jednom, nego preljubu kao fenomenu unutar modernog norveškog društva.
Izdavač: Fraktura 2021
Roman „ Gle nas sad“ norveškog autora Gulliksena priča je o preljubu, ne jednom, nego preljubu kao fenomenu unutar modernog norveškog društva. Meni se čini da je tom društvu preljub kao mijenjanje tapeta, ormara ili nekog drugog dijela namještaja u kući koji bode oči jer je postao svakodnevan i nije ni ružan ni lijep nego je jednostavno dosadio.
Vratimo se glavnom junaku Hansu Kassajordetu koji kao jedan običan pedesetogodišnjak vodi naizgled sretan i ispunjen život, bez previše životnih potresa; njegov najveći problem je političko previranje i mijenjanje društveno-političkih obrazaca koji njegovi prijatelji trenutno prolaze. Njegov naizgled običan i miran život mijenja se kada upoznaje mladu Harriet, koja mu sa svojim dvomjesečnim djetetom ubrzo postaje bitnija od njegovog braka. Uskoro ovaj stabilni pedesetogodišnjak postaje nestabilan i zaljubljeni teenager, ispunjen maštanjem i seksualnompožudom mijenja svoja dosadašnja uvjerenja pa čak preispituje i svoje političke pozicije, sklapa nova prijateljstva za koja je jučer mislio da su nemoguća i ima potrebu predstaviti novog sebe svijetu pa čak i svojoj supruzi. No tu priči nije ni kraj ni početak, kako roman odmiče vidimo da Hans nije jedini, skoro svi njegovi poznanici vode slične živote iskušenja i sklapanja intimnih prijateljstava s naizgled nespojivim ljudima. Politika, strast, kriza srednjih godina sve su to teme oko kojih autor Gulliksen gradi svijet svojih likova unutar suvremenog norveškog društva.
Roman je to prepun bizarnih situacija, kao pomoć Hansa pri izdajanju nepoznate dojilje u toaletu na jednoj svadbi, potom Hans koji predaje tuđe dijete slobodnim grunge mamama u Berlinu da ga podoje, potom politički lider koji ide s djevojkom u hidžabu na vikend izlet i tako dalje. Bizaran je i način na koji si ti likovi opravdavaju da je dobro imati preljub, da preljub koristi njihovom braku, njihovoj djeci, pa i njihovom osobnom rastu jer čitaju drugačiju literaturu, gledaju drugačije filmove i za sve je to dobro jer se tako širi dijapazon tema i unosi dinamika i u stari odnos. Tako to sebi tumače likovi, i Hans i Solomun i Olaf.
Meni je toga pomalo previše, ali to ne znači da roman nije pitak i lako čitljiv. Iza svega stoji dobra podloga cinizma na kojoj se autor poigrava sa svojim likovima. Njihovo emotivno putovanje toboganom prema bazenu u kojem se utapaju je lako vidljivo jer u svakom ljubavnom odnosu upletena su bar četiri lika od kojih svaki ima još nekoga sa strane za uvesti u taj zajednički bazen. Posljedice tih odnosa kao da su same priča za sebe iako autor nam ostavlja nedovršene priče nesretnih likova koji su samo tražili priznanje u nečemu što ni sami nisu vjerovali da će im donijeti sreću.
Ja svakako preporučam za pročitati jer je lako čitljiva knjiga a donosi i zanimljiv uvid u trenutno stanje norveškog društva i pitanja kojima se oni bave.
Da ovaj blog pišem u svojim dvadesetima pisala bih ga iz Hong Konga jedući okruglice štapićima koje bih poslije iskoristila za dirigiranje na nekom klasičnom koncertu, baš kao Richard Gere u filmu “Gospodin Jones”, a noć bih završila na kineskim karaokama gdje bih bez ikakvog znanja kineskog jezika nakon tri sake-a pjevala neku kinesku epsku baladu na tečnom “izmišljenom” kineskom.
Autorica
Senka Suman Pettener
