Mala Filozofija ptica

Autor Philippe J. Dubois & Elise Rousseau

„ U našem svijetu prepunom promjena, između globalnog zagrijavanja i uništenja prirodnih okoliša, brojne ptičje vrste na putu su izumiranja. A mi? Hoćemo li opstati u našem umjetnom svijetu koji upravo stvaramo?“

Zaključne su to riječi ove male knjižice koja se može čitati bilo kada, bilo gdje i bilo kojim rasporedom. Jer poruke su poslagane po poglavljima i tematske. Kao „Mala lekcija iz ravnopravnosti“, „Umijeće dobrih navika“, „Što se dogodilo s osjećajem za orijentaciju“, „Što je to zapravo obitelj“ „ Što znači voljeti“ „Prihvaćanje ranjivosti u sebi“ i druge teme.

A ovaj zaključaj aktualan je baš u ovo vrijeme promjena kada nam je jedan nevidljivi virus okrenuo život naopako i neki od nas se i jesu okrenuli životu iznutra a drugi su i dalje nastavili kriviti sve oko sebe i sam svijet zašto uopće postoje i još uvijek im nije jasno da je Priroda jača od nas, da je Priroda najbolja učiteljica i da si moramo stišati misli nastale od zagađenja tehnologije a puniti dušu mislima iz prirode, dobrim knjigama o duhovnosti ili duhovnom rastu a znanje dobivati iz pouzdanih znanstvenih izvora a ne iz tehnoloških gadgeta i nepouzdanih izvora. Ali to se teško druge uči, s prirodom ili jesi ili nisi dobar. Ako nisi, ona već nađe put za poslati poruku da joj je dosta ljudske gluposti i nepromišljenosti.

Od kada je svijeta čovjek hoda po zemlji kao nadmoćno biće. O svemu zna bolje od svake druge vrste. Životinje dijeli na one koje se mogu humanizirati i na one koje ne mogu. Od životinja se ne uči. To su neki mitovi današnjice. Ali ukoliko se čovjek udubi u svijet prirode zadivljen je njihovom prirodnom harmonijom i redom koje su ostvarile bez čitanja knjiga, prijenosa znanja u školama, nego su svoje znanje prenosili isključivo s koljena na koljeno. Nekim svojim putem. 

Tako u ovoj knjižici „Mala filozofija ptica“ učimo o nekim temeljnim ljudskim pravima ali na primjeru ptica. Uče nas što je za njih ljubav, što odanost, što su kojoj vrsti i na kojem mjestu potomci, što im znači njihov dom, zašto kukavice svoje potomke ostavljaju u tuđim gnijezdima a neke vrste ostaju cijeli život s jednim partnerom, kako se ptice snalaze u lošim vremenskim uvjetima i kako se orijentiraju na dalekim putovanjima. Mi ljudi radimo isto to sve, putujemo, koristimo zemljopisne karte, gps-ove, jedemo po tuđim preporukama u restoranima, volimo ili ne volimo svoje partnere, neki ih mijenjaju, neki ostaju s istima, i nikada se ne propitujemo da li nam je to u našoj vrsti zapisano ili se to razlikuje od osobe do osobe. 

Recimo odlomak „Prihvaćanje ranjivosti u sebi“ nas uči kako ptice imaju jedan proces koji se zove „mitarenje“, a to znači da odbacuju staro perje. Dakle, i čovjek bi mogao kada dođe do nekog kuta odbaciti svoje staro ja, nakupljene stereotipe i loša iskustva, odbaciti to i navući novo perje, novo znanje, nova iskustva i krenuti u život dalje. Ptice nas tu uče da je život u pokretu, u letu, i da odbacimo suvišan i nepotreban teret. Lekcija je da i ljudi mogu letjeti kada si sami ne srežu krila, jer najčešće si to radimo mi sami, a potom okolina, bližnji, prijatelji i svi drugi oko nas. Poruka ptica je: dopustimo si biti hrabri i mitariti kada je to potrebno. Život se sastoji od kratkih letova pa naučimo kako letjeti.

„Umijeće dobrih navika“ govori da su ptice bića navike.

„Ptice su bića navike. Postoji trenutak za jedenje, pijenje, počinak; razdoblje zavođenja, parenja, podizanje mladih; sezona selidbe ptica koje nisu stanarice itd. Njihov životni ciklus slijedi precizan, dobro utvrđen obrazac.“

No, za razliku od ljudi koji imaju svoj dom, svoje utočište, svoje poznate pravce kretanja, posao, kuća, kafić, dom prijatelja, dom roditelja itd…ptice to nemaju. One se moraju svaki dan prilagođavati novim danim situacijama i vremenskim neprilikama. Tek tada shvatimo koju prednost imamo jer život na otvorenom prepun je opasnosti i nepredvidljiv je. Zato su dobre navike nužne pticama, ali i ljudima. U navikama dobivamo sigurnost, putokaz, sidrište.

Autori se pitaju „Što se dogodilo s našim osjećajem za orijentaciju?“ Autori pričaju kako su bili u Mongoliji i da su se tamo Mongoli ravnali samo po obliku planina ili jedva primjetnim sitnicama na ravnicama. Dakle, još uvijek postoje ljudi koji imaju taj urođeni osjećaj orijentacije. Zapadni čovjek to više nema.

„Za razliku od Mongola i ptica selica, mi smo posve zanemarili naš osjećaj za orijentaciju. Više ne znamo iščitavati krajolik, zvijezde, prirodu…Oni su postali nijemi ukras naše okoline.“

Nije li to istina? Gledamo u zvijezde a ne vidimo sazviježđa. Gledamo u svijet oko nas a ne znamo ni čemu služi, ni gdje nas to vodi, ni kako upravljamo ovom našom Planetom. Mi, nadmoćna bića, koji za put od Hrvatske do Aljaske, moramo promijeniti nekoliko prijevoznih sredstava, zagaditi svoju Planetu ugljičnim dioksidom, i na tom putu imamo sto i jednog pomagača. Što ljudskih ,što tehnoloških. Ptica taj put prijeđe sama, bez GPS-a, bez karte, bez zagađenja, koristi samo svoju intuiciju i unutarnji senzor koji iščitava signale iz prirode. Čovjek se zapita tko je tu bolje opskrbljen prirodnim  gadgetima i unutarnjim alatkama? Odgovor je već u prirodi. Čovjek je izgubio sebe, svoj unutarnji glas, svog unutarnjeg kormilara, čovjek se tek mora naučiti biti čovjek i slušati svoj um, svoj glas, svoju intuiciju.

Knjiga ima još dosta zanimljivih poglavlja. Kao što sam naslov kaže 22 pouke iz svijeta prirode, pa evo nikad nije kasno za početi učiti ono što smo putem zaboravili : a to je slušati po(r)uke iz prirode.