Dan kada je revolucija opjevana u Istri

Dva dana prije revolucije u Istri, hodali smo ulicama Poreča Sandro i ja, kada smo sreli Rundeka i njegovu suprugu Sandu. U malim kasno noćnim razgovorima gdje smo se u 45 minuta dotakli svih velikih tema, od cipela za kišu pa do opstanka čovječanstva uspjeli smo  dogovoriti i naoko suludi izlet, jer sam ja Rundeka i Sandu pozvala na imanje kod i meni nepoznatih ljudi. Tj. znala sam ih neposredno ali nikada nisam bila na njihovom imanju. E da, to tako obično kod mene ide. Radila sam ja i luđe planove, a ovaj uopće nije ispao tako lud kao što se činio nego nam je svima ispunio srca; tako da sada znam da nisam ja bila neki pozivatelj nego samo namjesnik koji je poslan da ovaj susret uredi. Pričale smo Sanda i ja o tome kako mijenjati život i životne navike a ona je rekla jednu mudru poruku koja je mene asocirala na ove ljude koji žive svoj život onako kako im srce kaže, a to je: okruži se i umreži s jednakim ljudima.

Imanje ove obitelji nalazi se u okolici Rovinja. Neka ostane mala tajna jer onaj koji ih zaista želi naći jer se u priči pronašao, će ih i pronaći, a oni koji bi samo htjeli slučajno zalutati i „malo vidjeti što tamo ima“ morat će se ipak potruditi jer vlasnici sami nisu za komercijalizaciju i eksploataciju svog svijeta. Oni su se u Istru doselili prije 13 godina i sami su svojim rukama stvorili, izgradili i zasadili bas svaku travčicu i svaku kućicu na imanju. Ima tu kućica od blata, ima prekrasnih kućica za najam u staklu, u zelenilu, imaju dva mala jezera s japanskim šaranima, ima mala škola usred šume koju djeca iz Rovinjske škole posjećuju kao ogledni primjer života u prirodi, ima tu mali čarobni vrt sa starinskim sortama rajčica, melancana, paprika, buća i svega drugoga. Ručak nam je skuhan od svega toga i bila je to raskoš ove istarske zemlje koja daje i uči nas da se od zemlje i vlastitih ruku može živjeti. Ne trebam reći da su naši klinci Saga i Loren, toliko bili oduševljeni da sljedećih 10 sati nisu sjeli, bilo ih je posvuda, visjeli su s drveća, hranili psića, ribe, jeli rajčice sa stabljike, valjali se po travi, blatu, tu i tamo bi došli po gutljaj vode i nastavili trčati po imanju velikom oko 4 hektara. Nakon ovoga shvatila sam da živimo u kavezu. Iako nam je stan velik 120 kvadrata i imamo 3 terase, shvatila sam da bez dvorišta djeca nemaju slobodu kakvu imaju kada su okruženi prirodom.

Dakle, domaćini su nam otvorili vrata i srce svog doma, napravili raskošan veganski ručak. Moram priznati da takvih rajčica nisam jela ne pamtim od kad, a Sanda je, i sama veganka, razmijenila svojih ruku darove, poklonivši nam ulja od divljeg origana, zauzvrat dobivši sjeme tih divnih sorti rajčica. Mi smo donijeli neku medicu i tako smo razmijenivši božanske darove naše Majke prirode nastavili naše intenzivno druženje. Bilo je tu svega od pjesme, zajedničke tišine do promocije novih Rundekovih pjesama, koje ne smijem otkriti ali otkrivaju novog Rundeka, šamana, derviša, brahmana Rundeka, a opet isti je to onaj stari Rundek, na kojem smo odrasli mi tj. naših par generacija, koji je uvijek išao korak ispred svih, ispred svog podneblja, ispred svog vremena.

Šaman Rundek pjeva o zemlji, o majci prirodi koja nas doziva, o dalekim dalekim kontinentima, brahman Rundek opjevao je bitku iz Bhagavadgite, a derviš Rundek pjeva o buđenju svijesti. Ne mogu reći koliko je pročišćavajuće bilo čuti nove stvari, nove riječi iz Rundekovog imaginarija. Čarobnjak bio čarobnjak ostao. Čovjek se poželi ukrcati u njegov svijet revolucije. A ona kaže: da sve počinje na tanjuru. Pa ću djelić toga staviti u kratkom videu da se osjeti komadić naše nedjeljne atmosfere. Ostatak ću zadržati za nas.

Za kraj, Sanda je također domaćinima poklonila knjigu čiji je prijevod radila skupa s Rundekom a ja sam u prosincu 2019-te na sajmu knjiga u Puli prisustvovala njihovoj promociji i bila oduševljena knjigom „Jezik ptica“ koju su zajedno predstavili publici. Rundek je tom prilikom glazbeno popratio Sandino čitanje ulomka iz knjige.

 „Jezik ptica“ klasik je perzijske i sufijske literature. To je velika mistična poema  iz 12.tog stoljeća o selidbi ptica, na put kreću stotine ptica prema kralju Simurgu, ali na tom putu opstaje ih i na cilj stiže samo trideset. Velika je to alegorija, pisana u dvostihu i govori o duši i njenim izlikama na putu prema istini. Sanda je pokazala i francuski prijevod koji je prepun divnih ilustracija. Knjigu ću recenzirati uskoro tako da opis ovog druženja privodim kraju uz poruku: Revolucija počinje na tanjuru, a može i u susjedstvu, jer kada se okružite s ljudima koji su vam bliski i koji vas pune idejama, onda smo svi na dobitku i svi smo jedni drugima oslonac.